Vodič kroz novosadske kafane

Legendarni novosadski ugostitelj Bata Pežo, onomad je, u jednoj od svojih beležnica kafanskih, zapisao: "Kafana je pesma, u kojoj sve što se dogodilo, dogodilo se između 'dana pre' i 'dana posle'." I tako ceo život, sve do vremena kada ti je ostao samo dan pre, a u danu posle ostaju samo karanfili koji tiho venu po kariranim stolovima. Isto kao u životu, samo je falio krik. Zato jedan cinik kaže: 'Najlepše dane života proveli smo noću.'" Bata Pežo se, nažalost, pre koju godinu preselio u "neku drugu kafanu", kao i mnogi njegovi gosti.
Kao, uostalom, i brojne kafane novosadske, kojih već odavno nema na mestima na kojima su decenijama postojale, nudeći lek i utehu generacijama umetnika, boema, propalica, velikana i onih "malih", običnih ljudi, ljudi koji, osim duše, ništa nemaju. Od kafana kojima se Novi Sad kroz istoriju dičio danas nije preživela gotovo nijedna. Među retkima iz minulih vekova, danas živi "Ribar" u Dunavskoj, a ne da se ni "Lipa", kako restoran, tako ni istoimeni bircuz u Miletićevoj ulici, bircuz u kojem se, kažu poznavaoci, "četvorica mogu napiti po ceni jednog".

Kafana Lipa

Ne treba zaboraviti ni čuveni "Bircuz kod Džoa", u Sokolskom domu, u koji uglavnom zalaze glumci iz obližnjeg Pozorišta mladih i novinari Radio Novog Sada koji je smešten u zgradi preko puta. Brojne legende su o ovoj birtiji ispletene, a najveća od njih je, verovatno, sam gazda Džo, koji na svom "zdravo prgavom" jeziku ume da odbrusi i onima koji bi mu čitavu kafanu iz jednog džepa mogli kupiti. U tom duhu, na zidu kafane, među brojnim "relikvijama" iz prošlosti, visi i dobronamerno upozorenje, tek da se zna ko je u kući gazda, a ko gost: "Ko odmah ne poruči vodu uz kafu ili žestinu, istu neće dobiti, najranije, do sledeće ture, a kao vaspitno-popravnu meru, možda ni tada."
Nedaleko od Džoa, čim se protrči kroz Dunavski park, na Bulevaru Mihajla Pupina, tik uz Studentsku menzu, još uvek preživljava i birtija "11", poznata pod imenom "Kod mrca", odnosno "Kod tri mrca", što će reći, ne baš optimistično, "Kod tri mrtvaca". Za ovo ime, veli priča, zaslužna su neka trojica nesrećnika koji su upravo ovde život skončali. Jedan je, kažu, zauvek oči sklopio za kafanskim stolom, usred čašice, drugi je po izlasku kroz vrata upao u šaht i nasmrt se polomio, dok je trećeg, nakon prvih koraka van kafane, zauvek pokupio nekakav tramvaj što je bulevarom upravo tad protutnjao. Idući prema Varadinskom mostu, u neposrednoj blizini "Mrca", smeštena je i birtija "Cabaret", ali i "Taverna Sat", čuvenog Bate Pežoa, pomenutog na početku priče.
Sa druge strane centra, na Trgu mladenaca, valja pomenuti kafanče "Kum", u kom se, budući da se u blizini nekada nalazilo nekokoliko novinskih redakcija i dopisništava, često novinari okupljaju, kao i "Zlatno burence" u Petra Drapšina, odmah iza Adamovićeve palate. Na istom potezu, u Poštanskoj ulici, smešten je neodoljivi "Penzioner", koji je, sasvim sigurno, kafana s najNEevropskijim radnim vremenom na svetu, budući da svoja vrata otvara u pet izjutra, a fajront je u devet uveče. Dakako, to mu ne smeta da bude vazda pun gostiju, od kojih su, pretpostavljate, penzioneri najređi posetioci. U samom centru grada, u ulici Modene, nalazi se i nezaobilazni "Bistro", jedina novosadska kafana koja je otvorena 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Noću, kasno, kad sva ostala mesta u gradu utihnu, u "Bistro" nagrnu svi oni koji bi "još po jednu da popiju", a ta "jedna", uglavnom, potraje dok se napolju ne razdani.

Bife Ribar

Do pre desetak godina, "Bistro" se nije mogao zamisliti bez nadaleko poznate konobarice Ljilje, koja danas goste jednako ljubazno služi, ali i jednako "neljubazno" kroz prozor izbacuje kad preteraju, u jednoj drugoj birtiji, u "Rujnoj zori", smeštenoj na Ribljoj pijaci. I ovde se, ko što i samo ime kaže, zora može često dočekati, ali ne onako "zvanično", kao u pomenutom "Bistrou", već onako, "ispod tezge". Ili ispod stola, što je čest slučaj. U naselju Podbara, u Gundulićevoj ulici, smeštena je "Biblioteka", još jedan od starih preživelih bastiona boemije. Anegdota veli kako je jedan novosadski novinar onomad ovde sedeo, kad ga je telefonom, zbog neke neodložne stvari, pozvao lično gazda novina za koje je radio. "Gde si?", pita gazda, a ovaj mu, već dobrano pripit, odgovara: "U biblioteci." Posle se, pričaju, taj gazda dugo izvinjavao svom novinaru što ga je u čitanju ometao. Teško je pobrojati sve novosadske kafane u kojima se dobra čašica može popiti i sa dobrim ljudima porazgovarati. Ovde je red još da pomenemo staru "Rotkvariju" u istoimenom novosadskom naselju, "Taštu" u Fruškogorskoj, "Pivarium" u Narodnog fronta, bife "Mirjana" u Futoškoj, "Jedno mesto" u Jovana Subotića, "Srem" preko puta Srpskog narodnog pozorišta, gde vazda vrvi od glumaca, predvođenih razgalamljenim Miodragom Petrovićem, te "Kod pera", na uglu Almaške i Temerinske. Eto, ako smo kogod preskočili, a sigurno jesmo, nadajmo se da nam neće biti zamereno, ni čašica zbog toga uskraćena. Uzdravlje!

http://www.luftika.rs